and we whisper...

policija!!!! frank and jamie...

ma znate shta... sta starla, sta?!
nista. jos uvijek sam razocarana. mozda se sutra to promijeni... ako ne, bit cu razocarana sve do leuta i tbf-a.
inace, ako vam neko kaze da je 22.1. taj koncert i da se karte mogu kupit tek 22. to je moja silly sestra sigurno jer ona ne zeli puno ljudi tamo pa siri krive informacije :)

eh. danas nista osobno, mozda... moze jedan osvrt na situaciju? ma moze!
i don't give a f*** za faking politiku, vec mi je dosta onih svih razglabanja i diskusija o tome i pun mi je kurac spominjanja nacionalnih heroja i svih tih pizdarija (ne da to ne cijenim, o i te kako, ali jebemumater, sto je previse je previse)
i pun mi je kurac narodnjaka i onih debila koji dodju u kafe pa spiskaju dvajst kuna da stave dvanaest pjesama joleta ili nekoga treceg na juke box.
i pun mi je kurac toga sta se stalno u mojoj blizini spominje ovaj te onaj politicar...
to govorim iskljucivo zato jer moje dvije frendice stalno spominju nekakve politicke situacije i to sve, a DOBRO znaju da ja nemam isto misljenje kao one, i to vise ova jedna, i onda kao sprchi te sta nije za njih, dakle mene, a ja bi trebala sutit ko zadnji moron?! ne!
imam svoj stav hvala bogu, i niko mi ga nece gazit s vremena na vrijeme. u cemu je onda problem?! to sta joj onda ja postavim neko ironicno pitanje (a la sokrat :)) a ona meni onako nekim negodovanjem:hej, nemoj o toj temiiii...
ko da temu nije ona pokrenula. i moram priznat, osjecam se ko zadnji idiot. zar to mora bit u mom dnevnom rasporedu? vrijedjanje mojih stavova, kao indirektno, ali i te kako direktno u glavu...

uffff... jel to i vama rade? ili sam unikat?!
mislim, ajd okej, frendica i ja vec odavno dobro znamo da imamo razlicite stavove i znamo kulturno pricat o njima i razmijenit ih, onako skroz u redu, ja znam da ja nju ne mogu uvjerit u svoj stav, ona zna da ona mene ne moze uvjerit u svoj stav. i to je tako funkcioniralo. dok se nije ova druga pojavila sa navodno identicnim stavovima kao ova prva i eto sad one jebu u mozak sve sta im se sprijeci u njihovom razmisljanju.

nije da imam namjeru vrijedjat, al tako ponekad to sve skupa zvuchi uzasno primitivno.
i voljela bih da ova prva ovo procita jer mi je pun kurac svog vlastitog zaljenja na neke odredjene situacije, jer nikad ne ispadne kako treba, uvijek ja jambram (jel ide "b" tu? nevermind.) i zhugam, a sa njima je sve okej uvijek. i onda, once again, ja ispadam budala.

i neka prichaju o tome koliko god im srce pozeli, ali da u mojoj blizini to vise ne spominju!
sta je najgore, to sam vec i rekla njima, ali kao da zeli da se kachim sa njima iz totalne gluposti.
i'm sick of it...

jako volim ovaj crtich :)

no sad, ja sam malo grrrr, ne znam, al danas sam se opet cerila, kako mi stari ide u bolnicu, vidis baka komentira da ce mu dat 10 grama apaurina ko didi kad je izasao iz bolnice, pa je usao u vlastiti stan ko da je sa marsa pao "a di smo mi ovo? a sta mi mozemo bit tu? jel smijemo? imamo mi neke susjede, imamo?"
hahaha, ja sam se trgala. ah, a teta je progutala vaginaletu. ma joj :)))

a ja nisam sigurna sta mogu pisati. pisati da sam na neki nacin razocarana u samu sebe, kad se trudim ga sresti i jos se onako malo, jel, uredim, a ono nikako da ga sretnem... hehe, ma ne uredim se nego eto tako, kad se dobro osjecam onda se molim da ga negdje sretnem, a kada osjetim da mi je izbilo ono sta mi po faci izbije pa ode za pola sata i izgleda otprilike kao ubod komarca, onda se molim da ga ne sretnem i bas ga tada sretnem... je je, to nije bas u redu, ha?
ali, ali, hm. ma cula sam neke stvarcice o njemu i malo se ubedirala, ali eto. mislim, to uopce ne mora bit true, jel da? mislim, te pricice i to od neke cure koja ga ni ne poznaje zapravo. maaaa, znate, ono, kada je sve just ravno... ne znam.

gledala sam danas jedan slatki par (u jebo te. ja ko neki sajko, ono uhodim neki par :)) ma ne, sjedili su tak i bas su mi bili slatki i ne kuzim samu sebe, mislim, jel bitno da to bas bude netko ko ti se jako svidja, mislim meni je, zato ni ne mogu naci nekoga ko ce me ljubiti, maziti, grliti i to sve skupa. ah. i ne kuzim kako ja to izdrzavam ali zakljucila sam, to jest, znam, da ce to doc kad cu najmanje ocekivat... i tako cak ide moja pricha sa promjenjivim, prvo ono:"ne, zakaj mi se javlja, kaj ak mi uleti, kak cu onda?" i onda se potpuno nekako iznenada zabijem i sad sam eto na ovome na cemu jesam... e da, danas sam na kafi za stolom do snimila jednog tipa, koji je isti promjenjivi! i ja ono ostala paf. i buljim u tu nepoznatu osobu, na kraju je i skuzio da ga gledam ko tutle i...
al ono... it's okay.

hm. osjecam se ko ovi dva glupa psa.

onoga, ne kuzim kako se cura mora ponasat da je se primjeti, mislim, nije da mene NEprimjecuju (daleko od toga, haha) al kako da primjeti netko koga i ja primjetih. meni su jadni ti smjeskovi i koketovanje i to sve zajedno. samo hocu nekoga s kime mogu provoditi vrijeme.

mislim, jucer na trgu mi je jedan stariji lik upao i reko da sam super i da je onaj ko me ima sigurno sretnik. hm. to nije ni prvi put da mi je neki debil dosao ni od kuda i rekao da sam "prava". ne, virtualna sam ziher!!! ma joj.

previse govorim "ono" jel da?! da. nema veze, to su sve nuspojave konzumacije nekih opijata koji su ilegalni, da ga jebes.

*********pusaaaaaa*********

pogled odozgo okom plavog goluba. hiljadu prica saka srece i tisine.
nije ni srce uvijek crvena fasada, pukne bas onda kada najmanje se nadas...

sve se vishe mislim kamo vodi ovaj voz? kuda idem, kamo krecem, gdje cu zavrsiti.
moja najveca zelja bila je biti nepredvidljiva. doci i otici kad mi se sprdne, okrenuti sve naglavacke kada se to od mene najmanje ocekuje. moja titranja...

jel itko zapaza moje zracenje? jel itko vidi obruc oko mene?
zasto me steze, zasto me gushi, zasto mi ne daje da disem kako hochu?

rekli su mi da mogu postic sve kada budem sama svoja osoba.
i milijun puta sam osjetila snagu. onu pravu zivotnu snagu. a svaki put bih se sakrila, pobjegla, propustila svoju sansu.

moja najveca zelja sada je biti normalna osoba. osoba koju nece nitko zapaziti u drustvu, koju nece pamtiti po gluparijama ili bahatosti. aha, "to je ona luda..." a-a.
tko je uopce normalan?!

kamo si otisao, prijatelju? suze koje sam, za tebe prolila znacile su da te zelim natrag u ovom svijetu. suze koje sam, za tebe prolila bile su presebicne da progledaju. dopusti mi koji put da te dotaknem, da te osjetim. nemoj mi dozvoliti da te zaboravim.

maybe in another life, i could find you there. pulled away before your time, i can't deal it's so unfair.
and it feels, and it feels like, heaven's so far away, and it stings, and it stings like, the world has grown cold, now that you're gone away...

spusti se na moje rame, nasmij me, samo jos jednom.
naseri neko nevjerojatno sranje i ocekuj od mene da cu povjerovati u to.
ukradi neke rukavice od tipa iz podruma i daj mi nove.
dodji da zajedno na verandi gledamo vatromet iznad grada.
samo jos jednom...

samo dvije godine, osjecam kao vjecnost. koliko je duga ta vjecnost?
samo dio sekunde ovoga svijeta. samo dijelic nasega zivota.

okrenuh se. vidim prashinu. nasa gola istina.
i dok gledam kroz ovaj dugo neoprani prozor vani na cestu, ocekujem cudo. ocekujem povrat svega sta sam izgubila, sta sam propustila, sta sam voljela.
oprosti mi sta nisam govorila da te volim. ali znao si to.
oprosti mi sta nisam vjerovala da te vise nema.
oprosti mi i jos tisuchu oprosti u mojoj glavi.
najvise jer nisam bila tamo uz tebe.

failure by design...



svidja li mi se biti produkt s greskom?! fabricka greska generacije...

THIS IS OVER, WHEN I SAY IT'S OVER.

This is a lesson in procrastination.
I kill myself because I'm so frustrated.
Every single second that I put it off
means another lonely night I got to race the clock.

I IGNORE IT. AND IT IGNORES ME TOO.

What say we go crash you car?
And every time I leave you go and lock the door.
So I walk myself picking at a chip on my shoulder.
I'm another day late and one year older.
I'm a failure by design.

okej, ne mogu reci da zivim u relativno normalnoj obitelji i znam i gorih od svoje, al definitivno ovakve crtiche kakve ja sa njima prozivljavam vjerujem da nitko nema.
danas sam svojoj majci pokusala natuknut da pusim cigarete vec dulje vrijeme i ona me tako profesionalno odignorirala da vjerujem da bi ju i u hollywood pozvali. recimo, bas se tada prisjetila kako je tata, svaki put kada bi se mi igrali, kad smo seka i ja bile male, bio razbio nesto... ili nesto po kuci ili nas. moja seka je obicno iz takvih njegovih igara izlazila uplakana, a ja bi igrala dok mi nebi pocela curit krv iz nosa. vec kad sam se rodila smo stari i ja stvorili klan onih "jacih", a mama i seka su bile luzeri, cendravci. to uvelike objasnjava situaciju doma.
dida i baka su vec jako stari. al stvarno, sta su stariji su ludji. moja baka je jednom u mercatoneu iz nekog ful skupog ducana sa naocalama zabunom odvalila jedne za 850kn. iz dzepa ih je izvadila kad smo cekale starog na parkiralistu i skoro ju je herc lupio. rekla sam joj da nema sanse da ih idemo vratit jer bi nju, od osamdeset godina, i mene, do gola pretrazili. skupa sa nasih sedamdeset vrecica. a stari bi na to puko. dida je skidao alarm sa njih godinu dana jer "on to zna".
neki dan sam dosla kod njih i snimila u kuhinji ona mala kolica iz dm-a. ona u duginim bojama, sa dugackim drskama. skoro sam umrla od smijeha kako mi je baka sva u strahu objasnjavala da je cijelu jurisicevu gurala ta kolica sve do doma i da ih nije ni skuzila!
jednom sam ostala sama u kuchi sa njima na moru i sad, trebale mi pare za van. baka mi daje pet kuna. ja ju onako gledam, a ona meni:"sta ti nije dosta?"
ja reko da ziher ne mogu ni kolu za to popit. cujes nju:"a ti popijes cilu kolu?!"
ostala sam sokirana. cijelo mjesto zna za tu pricu.
dida je gluh vec valjda nekih trideset godina. a sad i ona postaje nagluha.
treba njima kameru u stan namontirat, prodavala bi se tako dobro!
moj dida je ovo ljeto skoro umro. da ga mama nije skuzila i ukrcala na trajekt za split pa u bolnicu, sigurno bi umro. a sta je on radio na trajektu mojoj mami?! ona mu jadna sva u strahu mjeri puls i bio mu je ispod dvadeset u minuti, a on se dere na nju da bez veze daju pare i da koj ce on kurac u bolnici bla bla. ja nisam mogla vjerovat. dan nakon toga mu je trebalo dvadeset minuta da me prepozna kad sam mu dosla u posjet. dan nakon toga je vec ekipu u sobi zabavljao svojim pricama o zgodnim plavusama. jos onako nista ne cuje...
mene jednom optuzio da sam mu ukrala sampon. nastala je cijela halabuka oko njegovog sampona :))) na kraju smo ga nasli ispod bakinog jastuka, hej! ispod bakinog jastuka!
jednom je moj stric dosao iz ducana da mu je negdje u mjestu nestao novcanik, da ga je izgubio. trazili smo po dvoru taj novcanik tri dana. i onda ga je moja baka nasla na svom krevetu, zamotanog u deku.
i sta se vise mislim, ima previse tih prica o njih dvoje.
I STVARNO bi bio predug post. za sad ovo. hahahahahahaha

"when you take a flower in your hand and really look at it, it's your world for the moment..."

hehe, eto. naucila sam stavljat slikice. da se vidi da i ja nesto znam :)

purple ima zelju da pisem... :)
eh... u cetvrtak smo ponovo nakon dugo vremena bas mi curke bile vani, malo se napile, a ja napisala poruku promjenjivom koju, hvala dragom bogu, nisam poslala jer bi se nabrukala za cijeli zivot da jesam. da ja mislim da on misli da sam ja glupa ali da ja to o njemu ne mislim, da je on meni jos uvijek friend i da mi nije jasno zasto nece pricat samnom, da znam da je proslo puno vremena i da smo sad strangers i bla bla... naravno sa svim onim tipkarskim pogreskama kada pises msg malo pripit tako da je u cjelini ta poruka izgledala i zvucala katastofalno i da sam ju poslala, nebi imala nikakav smisao ni ucinak jer ionako kada dodje taj rijetki trenutak da ja njega actually i sretnem (a ne samo cijelu njegovu ekipu bez njega) ja njega odjebavam i spustam, a ne on mene, pa bi se definitivno mogla slobodno pokopat nakon te poruke.
hm. jucer sam isla kod ove jedne iz splita, vratila se bas bila i mi se odmah nasrali kod nje, druge dvije dolaze sutra... i tako, jadna, htjela se ic nac s jednim deckom, a ono mi se nagurali i na kraju vidis u dnevnom boravku bagru koja se zavalila i tako da joj je taj tip dosao tek oko dva kad su skoro svi otisli, frendica i ja se pokupile spavat, al uf. bilo mi je tako tesko zaspat zbog suhog zraka i bolova u trbuhu...

danas ne znam sta cu. mislim da cu ic u tvornicu, jer je novi val, al ne znam.....
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa da!!!!! skoro sam zaboravila!!!! woohoo!!!!

21.1.2005. leut magnetik i TBF u pauku (organizira kset)

e, da znate kako sam bila sretna kada sam to cula! jedva cekam! jedva cekam! u splitu na leutima je bilo toliko dobro da sam ja ostala paf. maaaaa...
i stvar je jos u onome koga sam tamo upoznala... ma ja sam luda malo. mislim, to se zna jos odavno, al sad je kulminacija.

ne vjerujem, koliko me toga vraca u onaj svijet, u ono vrijeme, u one dane...
koliko smo toga prosli zajedno, culi zajedno, vidjeli zajedno... a sada nista. i voljela bih da je bas nista ali nije bas bas nista. vec tu u zraku jos uvijek postoji neko sranje koje se nece maknit!

the one i fear the most is here.
of all the stupid reasons i can't find one...

mama je napravila izvrsne strukle. upravo ih zove savrsenima. danas je bio jedan od rijetkih trenutaka kada sam pred televizijom bila sa starcima. ugodno je sa njima. stara stalno nesto blebece meni u glavu, a stari ju ignorira. kad mu kazem da on prica s njom jer mene pili, on veli da ne moze on pricat s njom jer ona samo vrti svoje, pa kaze da cak i prica sama sa sobom. stara nije ni primjetila nas razgovor. pricala je kako je glupa zenska na milijunasu jer nije odmah znala odgovor na pitanje koje je voce bilo baceno pred tri bozice. stari je citao novine i usput bacao pogled na tv. umro je edo murtic. a meni nisu javili, nista mi nikad takva ne jave. kao i kad je prica umro. ajd da mi nisu javili pa da mi kazu kad se vratim s puta-nista. edu sam voljela, kao slikara i osobu, ne znam zasto. valjda sam jos kao mala osjetila nesto malo drukcije u njegovom djelu.
mami sam rekla da bi strukle bile jos bolje da se nisu zalijepile za donju foliju. uvrijedjeno je otisla iz kuhinje. bila sam se nasla sa sestrom i njenom frendicom u splitu. odvele su me na pizzu. negdje na prokurativi ispricala mi je da je ovaj jedan tip njenih godina na moru vracajuci se s puta ubio dzipom nekog lika u drugom autu jer ga je zabljesnulo sunce. pretpostavljam da se osjeca uzasno. tim vise sta ima dosje zbog droge. zivot je kurva.

danas je bio onaj dan kada se ide u skolu. taj primorac (jel je uopce on?) je napravio generalno sranje. tako mi se neda bit u onom glupom razredu i sjedit i sutit, jednostavno... ne. mogu ja pricat, ali tako to sve skupa nema smisla. trebalo bi potpuno preuredit skolstvo. mislim da mi iz piercinga tu i tamo curi slina po bradi.

jos nesto. ne znam jel to moguce, ne znam jel to sigurno... ali... ali... je li moguce biti zaljubljen u osobu koju ne poznajes? ne opsesivan, da mislis stalno na tu osobu i da ju uhodis i takva sranja, nego da nekoga osjecas. kako da to opisem. ja njega osjecam. kao da osjecam njegovu prisutnost ovdje negdje blizu mene, a ustvari ne znam nista o njemu. i nisam, nisam stvorila nikakvu sliku njega koja ce mi past u vodu kao od malishe vec jednostavno je tu. i znam da ga poznajem, ali pitanje je odakle?! imam toliko pitanja, misli, recenica, toliko rijeci, prica, pogleda, dodira koje zelim podijeliti s njim. a ne znam odakle da pocnem. i kada ga susretnem mozak mi je autoput, nista mi ne izlazi iz glave. osim blesavog smjeska, eventualnog pozdrava, ili neceg sta sam vec bila davno unaprijed smislila za "svaki slucaj" al obicno je to jedna rijec ili kratka recenica koju ispalim onako iz vedra neba jer mi se u mozgu nagura toliko toga da samo uspijem od svega ispljunuti samo prvu recenicu od cijelog razgovora koji sam si zamislila, a ostalo ostane blank. prazno. nema. i onda obicno nakon te recenice (ili samo jedne rijeci) stanem i smjeskam se onako stvarno, ali najiskrenije sada, ko mali mujo.

i mislim si, samo da ne vidi kakav sam luzer ustvari, podrhtavanje mog glasa, drhtanje mog tijela. samo da ne osjeti one zmarce koji mi prolaze niz ledja sve do stopala. samo da ne cuje lupanje mog srca. samo da ne... ostajem malena curica zarobljena u nekom tijelu tinejdzerice koja zreli, odrasta, razvija se. ostajem cvijet ispod snijeznog pokrivaca, umirem od zelje za suncem, za onim necim. necim posebnim. ali nije li to ono sta mi svi zelimo?

i mislim si, daj me nemoj procitat, molim te, nemoj vidjeti sta mi pise u ocima, sta govore moji pokreti, kakav je moj korak. nemoj primjetiti moju nesigurnost, procitati moj smjesak. i znam da se vidi u mojim ocima njegov odraz... znam. i znam da ne zelim da vidi to, ali se nadam da hoce. da hoce bez mog znanja. jer je tako lakse.

"you don't do it on purpose but you make me shake,
and i count the hours until you're awake,
with your babies breath breathe symphonies,
come on sweet catastrophe..."

evo sretna svima nova godina... zadnji post zvuci kao da sam neki shizo frannie al ajd.
u splitu mi je bilo, eeeee, najboljih pet dana po zimi u splitu ikad!
za novu se slozila mala ekipica i otisla na viksu koja gleda lijepo na more, na brac... i tako, ono, kad su decki konacno uspjeli slozit rostiljek lijepo smo se najeli (iako meni se zgadilo meso u mesnici mandunic ili whatever, onako krvavo na podu, rrrrgh) i sjeli na sunce da zapalimo gens. da vi znate koji feeling, mislim, nije bed ga dozivjet. al kako se zaboravi lako bas ono pusenje iz gusta. mogu rec za jako malo genseva da su mi bili drito iz gusta, ali totalnog totalnog gusta kad ti je tako sve ravno... i to nakon ljeta, jer je na ljeto svaki gusht :)
novu godinu smo jedva docekali... sve je bilo ono onako chill... i dodje 10 do 12. pola njih ode dole na plazu da pripremi vatromet, a mi cemo kao pricekat jer, "ima jos vremena"... i u pet do dvanajst vidis nas deset debila koji smo ostali trcimo dole i ne mozemo nac put do plaze. i tako smo u kolonici pretrcali cijelo dvoriste jedno dva-tri puta da nadjemo put ko neki kretencici, i derali se "brze, brze" pa je nasatala opca panika. ipak, stigli smo na vrijeme naci put :) druga vecer mi je bila bolja. pocela sam piti negdje tek oko 11 jer mi je tako bas pasalo i tako se svi isto skrsili i ugurali se u jednu sobu nas ne znam koliko i ulazi ovaj frend, mi ga vidimo i po podu od smijeha. smijali smo se barem dva sata. a on jadan nije nista ni mogao rec koliko smo mu se smijali. a nije ni on bas bio, jel, normalan :))
ah, sve u svemu, jako dobar odlazak u split. prvu vecer sam bila na leutima u domu (odnosno kockici) i vjerovali ili ne ja sam upoznala onog ne-bas-definiranog tipa tu sa stanice koji je simpa-nesimpa :) nisam mogla vjerovat... al su mi se mozdane vijuge izravnale i nisam znala rec niti jednu jedinu recenicu suvislo... show program.
iducu vecer sam bila kod nekih likova na nekom kvazi tulumu, al mi se nadimili kod frenda prije toga i cak ni tad nam nije bilo dobro!
zatim smo iducu vecer ko neke glupache platile kartu za let tri sta se uopce nije isplatilo jer smo dosle tamo ispred metroa puno previse prerano i nije bilo bas ljudi i tako... boring.
i onda nova godina... aaaaaa :) kucica je savrsena, ekipa s kojom sam bila legendarna :p
sta da jos pishem?
NISTA...

jebOte john wayne evo sad, sad, sad sam totalno u nekom mooodu, glavu bi odrezala nekim ljudima, aaaaa ironije li?! zar ih poznajem??? HVALA BOGU, NE POZNAJEM IH!!!!
nit ih zelim poznavat, kako ima debilniiiihhh ljuuuudiiiiiii aaaaaaa!!!! strasno.
prvo iz nekog meni skroz nepoznatog razloga citam blog od nekog iskompleksiranog kvazi skejtera koji navodno zivi negdje oko mog bivseg kvarta, a nemrem ga spojit ni s jednim likom mog bivseg kvarta, nemam pojma, onda citam blog neke njegove kvazi obozavateljice kojoj je navodno pun kufer svega i iskaljuje svoje frustracije na blogu, koji naravno, cita ovaj prvi da joj se divi.
zatim! zatim, zatim odem na forum koji nije nista posebno ogradjen za neke stvari koje me posebno zanimaju ili nesto slicno vec sam jednom slucajno naletila i dok sam citala postove urlala od smijeha i tako pocela dolazit umirat od smijeha jer se spominju ljudi koje i ja poznajem, al sad se vodi rasprava oko novih clanova koji se kote brzinom poludjelih insekata u proljece i ostavljaju prejadne postove, to naglas, ne tajno, a najgore mi je kad sam vidjela ovu jednu od tih novih debilusa koja kurca ne kuzi i govori:"da, previse je novih debila!" ona kao ima puno postova pa nije nova, wtf??? a sad vi meni recite, na jednom relativno malom forumu, da ti u mjesec dana ili cak i manje skupis jebenih 1700 faking postova,
pa da si jebeni marx nebi imo toliko za rec u tako kratkom vremenu!!!!
a jebo ga jarac!

jebho internet!
zasto su ljudi na netu etiketirani automatski kao ludjaci? ja sebe ne smartam ludjakom, a i upoznala sam dovoljno ljudi koji su okej, a vise na netu.
enivej, sta sam ja zakljucila...
ak mene bedira to da ima toliko puno imbecila na netu, hm. pa tako. tu su svi bez nekih odjeljenja, jednostavno svi, a vani kad recimo izadjem klonim se (hotimice ili nehotice) tih takvih retardiranih ljudi pa ih nit ne upoznajem, i slijepo zivim u uvjerenju da oni ustvari ni ne postoje, jer zasto, ako postoje, uopce ja ne znam za njih?!
hehehe, al fala bogu da uzivo ne znam za njih, jer ovo preko neta je pretty frustrating actually!!!!

no, da se vratim na normalni razgovor koji sam ovdje pozeljela voditi sama sa sobom, hehe, idem u split ljudi moji, ja idem u split!!!!!! kao i svake zime, i ove zime, ja idem u split i tamo cu bit za novu i ovako si mislim, bolje da sam dole za novu i da mi je jadno nego da sam tu i da mi je jadno.... hm. da. okaj.
nista idjem ja sada.

idem se utopit u svom vlastitom kuferu...
******************************

bolje sam volje tako da hehe, al ovaaaaaj...

sretan vam bozic i neka vam se nijedna zelja koja nije iskrena ne ostvari jer ionako nema smisla!

idem uzivat u ovom toplom danu :) imam osjecaj ko da je hrvatska ustvari na juznoj polutci... :) hehe, ajd bok

pusaaaaa i veeeeliki zagrljaaaaajiiii!!!!!!!!

..."jesi ruchala danas nesto fino?"
"jesam, ful fino."
"jesi pojela nesto slatko?"
"jesam, naravno."
"jesi si kupila nes u pekari?"
"jesam."
"jesi probala one krafne?"
"aha."
"jel tak da su fine?"
"tak je."

*negodovanje, dosta mi razgovora.*

"i kaj kazes na one purece odreske iz vrecice?"
"paa, oke su."
"je vidla sam ti majku kako to kupuje."
"a jel?"
"i bas sam ju pitala za onu tortu od grozdjica."
"jeste?!"
"i veli mi da ce mi dat knjigu recepta."
"da, da."
"jela sam jucer kesten pire."
"daaa?!"

*cupkam s noge na nogu, ide mi se, dosta.*

"i nakon toga sam si spekla finu pizzu, onu iz vrecice..."
"aha."
"jesi jela pizzu iz vrecice?"
"ne."
"kak ne, to je ona, od doktor oetkea?!"
"stvarno ne znam."
"kaj, si si kupila nes u pekari danas?"
"nisam."
"pa kak nisi, rekla si da...."
"a je, je, jesam..."

*riga mi se, crijeva mi se grce.*

"ja sam si pomislila fino na kelj poliven maslinovim uljem..."
"daaa?!"
"aha, jesi jela to?"
"ne."
"hoces doci probati?"
"ne bih, hvala, slusajte, stvarno moram ici sada..."
"a jel ti majka doma?"
"nije. slusajte..."
"a dobro, a tatek?"
"nije. ja bih trebala..."
"a di su??"

*odlozila sam ju na malu kantunsku stalazu. tata ju je kupio u egiptu. vratila sam se nakon pet minuta.*

"...budem ja onda probala koji drugi put, izgleda da im nesto s vezom ne valja..."

*tu-tu. tu-tu. tu-tu. tu-tu.*

evo bas sam u nekom dobrom moodu. nekako me sve veseli danas. koja glupa rijec veseli. a neka.
enivej, iz glave si ne mogu izbit jednu osobu. samo spomenutu, ali ne pretjerano, dakle, nije promijenjivi, a niti malisha... hehe, ma ne. izgleda da je prosla ona kriza razmisljanja o promjenjivom i preispitivanja situacije. nadam se, barem.
danas konacno idem van. nakon onog jucer cajkaskog koncerta na kojem sam bila sve je definitivno bolje. otisla sam na cholicha cisto iz sazaljenja prema frendici koja je imala karte, ali ne i pratnju.
tako da sam imala tri sata za dobro iskrivit ledja i razmisljat. smislila sam jeben plan, hehe.
nista, idem sad. to je to. sta da kazem...
ah... ne obeshrabrujeme broj komentara na moj blog :)))

:p

"ja necuuu bioskop, jer tamo nema premotavanja, vracanja ni usporavanja, tamo nema nicega jer nema zajebavanjaaaa..."

neda mi se. nista. E.
vidjeh onog danas. nedefiniranog ne-bas-simpa tipa (iako! mozda mi prosuda ne valja...) ima oci prakticki preko cijele face, to u zivotu nisam vidjela, a kad si razmislim da on actually tim ocima gleda, aaaargh! nista cudno dakle, da vidi tim ocima, ali kada tako nesto ugledate, uopce ne razmisljate o tome da nekome tako lijepi detalj ustvari sluzi...
mene ljudi znaju pitat jel ja nosim lece. kada kazem da ne ili je cudjenje pa uobicajena ili je samo uobicajena:"ne seri! imas prejebene oci!" promjenjivi (o kojem ja nemam apsolutno nikakvo misljenje) mi je bio reko da mi nije to htio rec jer je to kompliment koji sam dobila valjda najvise puta u zivotu.
jedan nacin kojim sam to dobila do znanja je kad je ovaj jedan tip na moru koji mi se unio u facu i promatrao moje oci. ja ga pitam da sta je, a on ponavlja samo "booolesno. boooolesno." i onda pozove jos dvojicu i ja ko tutle stojim ko ispod mikroskopa. imponira mi, al zna bit naporno.
al danasnji dan.... :p hehehehe, genijalno.
voljela bi da je uvijek ovako sjebano sledjena cesta, jer sam danas dozivjela svoje uobicajeno koracanje gradom na totalno drukciji nacin. ljudi plivaju zrakom, masu rukama ko vjetrenjace da odrze ravnotezu, svako malo pojavi se neki gimnasticar koji napravi spagu, stvari lete na sve strane, a ekipa se zbunjeno poravnava nebi li opazili koliko ih je ljudi vidjelo. hodam, hodam i svako malo se neko ispred mene samo saspe na poledici. a jos veceg li veselja na stepenicama kod ulaza u skolu. prosle godine (ili pretprosle) su ovi iz moje skole cak napisali ocjene pada, jer je cim se pojavis na uglu bio neki stravicni komad leda koji se pri tom nije ni vidio, i ekipa je uporno tu letjela na sve strane, pa smo se odlicno zabavili kad bi neko pao. veselja li.... :)
i adore this day!
inache sve po starom. mislim, sta to znaci, sve po starom, ne znam.
danas sam se naljutila na jednu totalno nebitnu stvar. mislim, moje tri frendice su pricale o necem o cemu ja pojma nisam imala, a svaki dan sam sa njima, i urlale su od smijeha, odlicno se zabavljajuci, a ja sjedim pored njih i kurca ne kuzim jer ne znam how the story goes. e, a ja se nisam ustvari bas bas naljutila na to, nego mi je jednostavno bilo kretenski, osjecala sam se ko zadnji luzer, al dobro. valjda sam preosjetljiva, jer je to fakat pizdarija. da. u zadnje vrijeme sam malo pojacano osjetljiva.... majku mu.
isto tako sam se tako jucer rastuzila, jer je jedna moja frendica trebala doc po mene autom da idemo ovoj drugoj na neku izvedbu predstave i nije stigla, a prekasno su mi javili i ja sam krenula po onoj zimi trceci prema dolje jer busa nije bilo, isao je prekasno. stigla sam cak i prije njih, tak da nije bio zbog toga veliki bed, al nekako sam se totalno cudno osjecala. kao da sam autsajder, luzer, idijt. a nisam trebala jebo te! glupost totalna. dok sam hodala natrag prema doma, razmislila sam sta me boderira enivej. nisam nasla nikakv zakljucak osim da imam filing ko da me niko ne razumije, al jebi ga.
bole me bubrezi jos uvijek. i jos uvijek pijem uvin caj. mislim da cu napravit jedan overdose uvin cajem i ispustit dusu na wc-u. grrrrrr.

bye bye now :) trcim...

just for the record, eduard je reko da ga moram spomenut u bold slovima, pa eto spominjem te, moj i prijatelju, inache, on je friend uvijek tu kad mi god zatreba (but he's an imbecil), no, enivej. jeben tip! :) hehe

ne objavljuje mi se post. barem ga ja ne vidim. ako ga vi vidite, ja sam tramvaj.
tko zna sta sam sjebala ovaj put.
pijem odvratni uvin caj. bole me bubrezi.
pusa

prebacih se na neki mozilla firefox umjesto da budem na internet exploreru. zajebavao me sa nekim ie errorima.
pisala sam jucer post ali sam ga slucajno obrisala i jako se iznervirala zbog toga da sam morala otic u kuhinju popit neki caj iz case i razbit istu da mi bude lakse. sta je meni?! pocela sam se zivcirat oko tako sitnih i nevaznih sitnica.
moje stanje mogu evo, bas sada opisati. danas smo se prisjecali proslih dogadjaja i moram priznat da meni stvarno nije dosadno u zivotu, al sve to pozaboravljam zbog one rupe u glavi pa tako mi tu i tamo neko ipak treba ispricat ponovo neki dogadjaj kojem sam ja prisustvovala, a kako ga se ne sjecam, zabavan mi je vjerojatno isto kao sto je bio kada se zbio.
ehe. kako je jedan vec ovdje spomenuti decec izbio kvaku od prozora kod moje frendice. onak, jadan, zbunjen sa kvakom od prozora u ruci... hehe. jadno je to sta vise ne mogu tu osobu spojit sa prijasnjim ponasanjem (cak je sjedio na rubu kade dok sam ja prala kosu i gledao) i sadasnjim ponasanjem. kao dva pola, al ne sjeverni i juzni, nego zapadni i istocni. onako drag, micek, al opet znam da je crni i da nije prosao kroz navodna moja bijela vrata. ja to znam... i ne mora on pricat o crnom i bijelom jer ja znam da je on crni i da je sve oko njega crno, al opet z druge strane, ja nisam bijela kako on kaze. banalno je podijelit ljude na crno i bijelo, no neka mu je. sta ja mogu. ponasanje sada, dakle za psihashku bolnicu, i ponasanje prije ljeta uvelike me uguralo u nekakav konflikt.
konflikt mene same sa sobom. jer, opet dolazim na pitanje, sta misliti o njemu? sta da mislim? kao do sada da je kreten i to sve? a opet, ne mogu to mislit, jer sam vidjela i neku njegovu drugu stranu. onu dobru stranu. al znate kako to ide, dobro pobijedi zlo, hehe. ja se nadam, tj. vjerujem u to da ce kad-tad doci k sebi i promijeniti nesto u svom zivotu, pogotovo se otrgnuti iz njenih ruku i zauzeti svoj stav. njenih ruku, pffff. njenog kaveza. e majke t' mile. iz cijelog tog trazenja odgovora na pitanje sto misliti o njemu dosla sam do zakljucka da bi najbolje bilo uopce ne misliti. onako kako je u camusovu strancu glavni lik ne mislio. nemati misljenje, ne izgraditi ga, ostaviti sad to kako je i ne pokusavat kritickim umom doci do nekakvog odgovora. nema smisla. jer ovo njegovo ponasanje ide iz krajnosti u krajnost. mislit da je kreten, i mislit da je super dolazi u gadan sukob pa cu ga sada jednom rijecju nazvat- promjenjivim. i ja bi bila da mi neko drugi zbog moje slijepoce diktira kako da zivim, s kime da se druzim i koga da volim i imam u svom zivotu. ko da ja ne znam o cemu se tu radi. hehe, najbolje je to, sta si on sigurno misli da ja ne znam nista i da ne kuzim, al mozda i ne kuzim, no ja mislim da kuzim i da shvacam. nisam dobila nikakvo objasnjenje od njega za novonastalu situaciju nakon ljeta osim da me se boji. ah neka tako bude. to mi zvuci kao da sam neki psyco koji ce ga priklat ako mi nesto kaze iskreno. e, al jedna stvar me muci bas. to je da su moji cedeji kod njega. kako cu do toga, nemam blage veze al sigurno je da ga ne zelim vidjeti. u krajnjoj liniji reci cu mu da mi ih postom posalje :) hehe, ma necu, al nesto moram smislit jer me vec vata nostalgija za tim cedejima. e. bogati!
mislim nasla bi se ja s njim da mi da cedeje i nije bed to da ga ne zelim vidjeti zato da meni ne bude bed ili zato jer mi JE bed. nije. jednostavnije je.
objasnjenje:neda mi se imat osjecaj da ga tlacim. nisam ja tip osobe koja tlaci ljude. get it??? ako njemu nije stalo do toga da me pita kako sam, kako moj zivot ide, sta ima novoga, necu ga ja silit da mu bude stalo.... nema ovo sve sta nadrobih smisla, jel' da? nema veze. nije ni bitno. ko da je ikad nesto imalo objektivnog smisla.
ko ana, ozren i ona vvvv... kako ono... aha! viktorija. big brother za neznalice :) svi su se usmjerili na jadnicke ozrena i viktoriju, a sve je bolio kurac za anu i kako je ona, jel ona dobro, jel ju isto povrijedilo i to... tako i on i ona. samo je vazno da su opet ona njihova retardirana simbioza i nije bitno ko je pregazen na putu do toga. eh, neka.... mogla bis ad rec i don't care, al stvar je u tome sta me nekad i je briga. pa cu ostat na tome da nemam misljenje o tome. izuzev svega ovoga sta napisah.
ja sam osoba koja nema misljenja o odredjenoj situaciji i doticnom djecaku :)
drag mi je, ne mogu si pomoc, a opet u isto vrijeme mi nije drag i opet si ne mogu pomoc.
no enough is enough. bilo bi dovoljno, tupko!

da, u svoj popis slatkih imena za djecu, onih kojima cu ja nazvat svoju djecu, stavila bih i ime kalikle. naravno, za decka. nekako mi se slatko pise. kalikle, moza i akcent na e, akut... :)

okej. to je to! drgi moji citatelji, ja sam sada veoma dobre volje. zasto? ma neznam, it doesn't really matter! i nista nije bitno. ustvari, malo je stvari bitno!
hehe, ajd idem sada... neka bude kako bude. muhahahahahaha.
kiss, mah mah *masem vam, zaboga! mahnite i vi meni!*

p.s. jesam spomenula da smo jednom prilikom gadjali ćiru bloketom?

n.p.american analog set (...then you turn around, and it always hurts...)

danas nisam otisla u skolu, u biti, otisla sam al sam se vratila jer mi je bilo prelose. ne kuzim. valjda sam se prehladila. skripim i hropcem, kasljem, bole me pluca, glava, sinusi, curi mi nos, slaba sam, rusi mi se slika i jos nesto nebitno... maaaaaaa...
jos idem pjesice dole da ne sretnem spodobu i onda se vratim doma nakon 45 minuta...

enivej, vjerojatno vas zanima sta je bilo kada sam ovog upoznala. ma zamisljala sam ga totalno drukcije, to me sjebalo. kak je to glupo. ugl, prvo radi cega sam se razocarala je njegov glas... a onda sve ostalo sta je rekao samo je potezalo cijelu moju sliku i predodzbu u kao neku rupu, ponor. eto sta se dogodi kad se previse zanesem. a nismo bas ni puno preicali. tri recenice i sutnja. ko debili. nevermind. snimila sam jos jednog z busa :)... al ovaj put necu nista smisljat ni mislit, sam cu ga imat snimljenog. ne cini mi se presimpatican, al bio me cak jednom i pozdravio, no ne poznajem ga. doduse, treba mi da se sjetim kad ga vidim jesam li ga vidjela prije negdje ili ne.
toliko o busu. ma sta mogu...

why did you have to go, and make me say these things about you,
why did you have to turn around, after all that we've been trough...

jebemu. ne mogu se rijesit misli o debelom debilu. u biti, pretjerujem, nije debeo, al ima podbradak!
jednostavno... ne razumjem. ne znam. zasto? ne zelim da moja trenutacna sjebanost ima veze s njim, a sve vise i vise mi se cini da ima. ne zelim to. to ne moze bit tako. ne... ili ima veze s njegovim prijateljem koji mi se bio prvi svidio, kad jos nisam znala ni tko su oni svi skupa. ne znam. ako je drugi, to je okej, jer sam ja kreten, al to je onda u redu, al ako je debeli debil... kaos. sta se meni dogodi. evo upravo ovo. ja ne znam, jel problem u meni? jesam ja neki moron od kojeg se jednostavno mora pobjeci? nemam razlog bas zasto ovo pisem jer je decko iz mog zivota prije njega dosta propatio zbog mene, pa mozda ja samo nalazim takve sjebotke, mozda ja stvarno nisam kriva. a mozda... mozda imam trece oko na celu koje nikad nisam vidjela jer je otporno na ogledala... i pokaze se samo kad se zaljubim. zasto se zaljubim??? zasto ne mogu bit jedna od onih cura koje tak boli briga za decke i stalno imaju nekoga? ja nadjem kapljicu koja mi se svidi jednom u tko zna koliko i onda mi ta kapljica sklizne iz dlana. lose mi je. idem sada.

******

ne vjerujem! napisem taj post i izbrisem ga! ko kreten neki!

samo cu ukratko neke stvari priopcit pa cu kasnije pricat jer sada nemam vremena.
upoznala sam malisu... da. razocarenje. pricat cu vam kasnije.

enivej, zasto me nije bilo, zato jer sam zaboravila prokleto korisnicko ime! pitate se, kako sam mogla jedan dan znat svoje korisnicko ime, a drugi dan kad sam se probudila ga nisam znala?! NEMAM POJMA! ocitno je da imam neku rupetinu u glavi i ocito je da sve propada kroz istu u crninu! ja stvarno ne znam. mislim da me pomalo strah za moje zdravlje, sto mentalno, sto fizicko... eh. pa kome se to jos dogodi?? no, enivej, moram ic sad. my friend je jako tuzna, a trebale bi ucit pa ju idem malo utjesit i ucit s njom...

pa pa... pusek!

n.p. billy talent-river below

...nek probudi me neko ovo stvarno boli...

nije da mi je tuzan dan, al eto.
u nekakvoj neizvjesnosti sam. btw, za danasnji test nista nisam ucila, trebala sam jucer. a sta mogu kada imam sestru koja ima svoju sobu... i televiziju tamo... i mali smedji komadic necega sta se da spalit :)
opet sam u stanju neizdrzljivosti. kao da sva pada s mene. roba, meso, koza, oci, nos, prsti. kao da se rusim u svojoj ignoranciji. ili whatever. sjetila sam se camusa i njegove knjige kuga. gdje lijepo kaze kako najlakse osjetiti vrijeme u svojoj duzini i sirini. ali ja nemam vremena za to. nije li to ironija? nemam vremena osjetiti vrijeme. kaze da bismo trebali stajati u nepreglednim redovima za kino ili kazaliste i ne uzeti kartu kada konacno dodjemo do blagajne. postavlja se pitanje-mogu li ja uciti u takvim redovima? ne. naravno da ne. ali kako onda stvoriti sebi dovoljno vremena za ucenje? prvo i najosnovnije draga, skini se s interneta... pa sjedi za stol... ne mogu. ne mogu, jednostavno ne. maturant sam, sto mu gromova! moram se natjerat ucit! ali tako ne znam sta mi je. prosle godine sam bila pukla i sve sam rasturala na kraju. sada kao da mi je iscezao entuzijazam. uz to, mislila sam kako cu faks kad ga upisem jednostavno razvalit, a di sam sada? uopce mi je svejedno za matematiku i fiziku u skoli, koje mi trebaju... maaaaa, samo cekam da me lupi opet ucenje. sta ako ne lupi? necu valjda dozvolit sebi lose ocjene ili mozda popravak u zadnjem razredu u skoli ikad??
idem ucit. da! idem!
wish me luck!

pusek*

jucer nisam mogla nista napisat jer sam dosla preumorna doma, al mogu vam rec da sam prosla jedan gadan test jucer!
danas imam jedan testek u skoli, a kako jucer nisam mogla ucit, zeznula sam se i dobit cu vrlo vjerojatno 1. ajme. sta mogu? sad prije skole da ucim nema teoretske sanse.
onda sam u karanteni iduci tjedan, moram to naucit i odgovarat. sranje.
bas sam si razmisljala kako jako dugo nisam izasla vani. mislim, bila sam sada na brucosijedi fera, al eto. i to je to. ne mogu rec da mi je bilo bajno (zbog bendova je, al ono...)
i bila sam u petak. al sta je to. malo sam tamo stajala, slusala bend i pokupila se doma (usput pricala sa jos pedeset ljudi). ma ne znam sta jos ocekujem od izlazaka... it makes me sick. sta to znaci biti vidjen? i vidjeti? ili sta znaci perfect izlazak?
zlo mi je, recimo, od mocvare. prije smo znali bit tamo svaki vikend, nije bitno sta je, a kad smo tek poceli tamo izlazit... koji su koncerti bili! aaaaaa, bilo je predobro. sada sviraju neki lijevi bendovi nepoznatog zanra i prejadno je. prvo se treba dovuc do tamo preko onog blata and all that...
jednom sam isla na koncert frendu koji je svirao (iz splita) i mi u bus na glavnom i dodje nasa stanica, a ono bus pichi dalje. mi ono zbunjeni, cerimo se, idemo do vozaca i vozac nas izbaci negdje u pm iza mosta pa smo se morali vracat, a bila je nedjelja i morala sam chopit zadnji bus pa sam u mocvari bila svega pola sata i nisam ni stigla pozdravit frenda. al on jos uvijek ne vjeruje da sam uopce bila tamo i vidjela ih kako sviraju, da zna sta sam sve prosla... :) hehe
ma ne znam, sta ocekujem od izlazaka, ma sad cu samo izlazit kada bude nesto vrijedno zivciranja oko nevaznih ljudi itd. ne znam. ne volim sve one nabrijane ljude sta samo izadju i gledaju di ce se zabavit i zapit i bit glupi (i'ts not that i don't do that... :))
idem sada.
u sreci i zadovoljstvu jer upravo saznah da ne pisem danas test, vec sutra, tak da imam ipak malo vremena naucit nesto.
idem vadit lektiru s interneta.
pa-pa *

danas sam upoznala jednog tipa koji je isti jedan tip i jos jedan tip! sad ih je troje istih na svijetu... jedan iz splita, jedan iz zagreba, a jedan je bivsi decko kylie minogue, iliti james gooding :) svo troje imaju isti mot! to mi je bolesno, zato jer ovaj isti iz zagreba je po meni najsladja osoba koja kroci tim gradom. a sad ih je vec dvoje koji kroce zagrebom i isti su... hehe
naime, jucer sam izasla vani i pokupila se doma dosta rano (tj. kod ovih prija) al sam srela toliko puno ljudi na putu do doma, da sam opet dosla kasno... sta ces... :)
nemam bas nista pametnoga danas za napisati osim da onaj moj s busa vec studira dvije godine, pa je, recimo, stariji od mene. al nije to ni bitno. glavno da ga ja zovem mali. to mi je rekla ova moja sestricna... hehe
onaj tko shvati, shvatit ce :)
stari ono, izvlacim se zaboga.
sutra je dan d. ne pitajte me sta to znaci... hehe, danas sam sva misticna. neka. neka.
malo sam se uparanoizirala.
idem sada, bolje da prekinem jer cu ispast glupa.
ispast! hahaha, ko iz aviona!

pusek!

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!
okej. prvo se moram skulirat. moram razmislit dobro shta cu napisat. i moram se smirit. da. moram se prestat trzat i bit onako luda. u svakom slucaju moram prestat vristat i pjevat na sav glas, barem dok ovo pisem...
pa hm. cini se da se situacija sa malisom iz busa ipak pocela pokretat :) danas sam ga srela, a kako sam ga vidjela prije nego li sam ga srela (dakle, nije bilo neocekivano) stigla sam se nekako skulirat i razmislit dal da mu se nasmijem ili ne. ali nisam ustvari imala vremena jer se ubrzo stvorio ispred mene i valjalo se mimoici s njim. i tako, ja se nekako poluretardirano nasmijem i on se nasmije i kaze mi bok bok!!!! kaze mi bok bok! pozdravio me, jel vi to shvacate! ja to, kako je krenulo, nikad nebih napravila, a on me rijesio jedne velike i teske muke!!!! pozdravio me! i to prvi, ne ja njega, pa on mene, nego on mene pa ja... hm... njega.... :) ustvari kada me pozdravio, ja sam njemu onako nekim ebete glasom rekla bok ko neki kreten i spustila pogled! nisam mogla, nisam mogla, nisam mogla ga pogledat normalno... al dobro je i to, mozda se iduchi put razvije neka komunikejsn. mozda. tko zna. ja bi to htjela, al eto. mislim ja bi trebala zapocet komunikejsn, jer eto, on je napravio taj prvi korak, i nije umro (kako sam ja mislila da cu umrijet ako ga pozdravim), pa izgleda da je definitivno sada mene red da ja uletim s necime. ali sa cime??? a? ajme...
necu nista vise pisat, zivim za ponovni susret sa malisom. u biti, mozda pretjerujem. sladak je, hehe, ma da. ne mozda, zbilja pretjerujem. pa ni ne poznajem ga! a tu pisem balade i balade ko da je ljubav mog zivota, ajme, jesam glupa. al ajde, covjek se smije nadati, sta ne?! hehe, gle, malisa, ako ikad ovo procitas, nemoj mislit da se radi o tebi! ne radi se o tebi!

tako, to smo rijesili.
u skoli je bilo prosjecno. profesor iz fizike me prozvao pred plocu, skoro sam se srusila jer ne znam nista, a on meni da nacrtam dvije tocke udaljene za jedan inch jednu ispod druge. dobro, nacrtam ja to i stojim tamo ispred toga i cudim se, a on meni da odem na mjesto i pocne objasnjavat novu lekciju razredu. a sick tipa.
sad sam totalno u svom filmu i ne znam di cu vani. idem kod ovih mojih doma pa cemo vidit...
bas sam u svom filmu. i svidja mi se taj movie :)

ajde mah mah :*

danasnjim danom sam odusevljena, sve je bas onako kako treba bude :) pobrah dobre ocjene iz etike, dobila dva iz testa iz matematike (*moj naklon*) i sta je najvaznije...
nakon dva dosadna tjedna i jos dva deprimantna dana ja vidjeh svog malisu na busu! i joooj, promijenio je nesto na sebi sta mi mozda cak ni nije drago, a iz toga sam se prije sprdala. nekako je suvise blijed sada... a neka. oci... aaaaaaaaa... :) nista se posebno nije dogodilo, naime, nisam se obrukala kao prosli put kada sam ga vidjela i bila najsmotanija osoba na svijetu, ali moja kobna greska bila je vadjenje mobitela da iskljucim zvuk... kako mi se ruka tresla, ja ono gledam, daj ajde j... te! brze bolje sam spremila mobilni natrag u dzep i ukorila ruku sta ima tresavicu. ustvari cijela imam tresavicu pored njega. naravno moj plan da ga pozdravim je hehehe, kako da kazem, nemoguc i neostvariv?! da. nema sanse. mislim da bi propala u zemlju sve do kine od srama. od cega?! srama. ili bi dosla do njega ono, otvorila usta kao riba i nebi ni glasa mogla pustit...
mislm, nije pokazao do sada da je presimpatican, al nisam ni ja, pa je to u redu. al kako je zapalio cigaretu, aaaaa, tako super je izgledalo to sve skupa, jel', njegova pojava i to... hm, bas mi je palo na pamet da recimo on ovo procita, mislim, jel' bi mogao skuzit o kome pisem? ispala bi neki sajko sto posto. al nije bitno, jer ovo ne cita :)
to mi je, moram rec, obiljezilo dan na specifican nacin. sto me jos strasno razveselilo je to da sam u petnaest sati i dvadeset minuta zakrmila u svom krevetu kao neki fizicki radnik, i chorila sve do osamnaest sati i petnaest minuta, kad me prija nazvala. lijepo sam se skupila, obukla i otisla kod prija iz splita doma. tamo smo si gatale na karte za briskulu u vezi svega zivoga i valjale se od smijeha. ispalo je da (po meni najsladja osoba u zagrebu) jednom decku stravicno smrde noge. uz to sta je kao najbolji u krevetu i sta je zaljubljen u mene. ispalo je i da je malisa zaljubljen u mene, al mu ne smrde noge nego planira zaprosit drugu curu i ocajno mu idem na zivce :) neka, neka, to znaci da me barem primjetio, uz sto je zaljubljen u mene. mojoj prijateljici je ispalo da ce joj decko napravit dijete jos za vrijeme njenog studiranja, pa je ovo gore u svakom slucaju bolje.
cesto si razmisljam o djeci. mislm da moj znak i podznak u horoskopu (bik-rak) znaci da je kombinacija predobra za bit super mama. ja bih troje djece najmanje. super mi je kad dodjem do jedne prije doma, a ono klinci trce na sve strane, hehe, nju to nervira jer nema mira od silne brace i sestara, al men to super. i vec znam i imena. malo su ono, cudna, jel', al super. recimo theoden (iz lotr-a), earonn, elrond, venn... a za curke... keryeaa (brijem da mi nece dat da tako dijete nazovem) ili sia. uglavnom, daleko je to od mene, no, da se zna, dobro je znat. svako dijete imat ce mi po dva imena. jedno cudno, to kao prvo ime, a kao drugo neko normalno ali lijepo (izbacujem marko, ivan, luka, ne jer nisu lijepa, vec zato sta je svaki drugi marko, ivan ili luka)... no dosta o tome.

komp mi je totally fakd ap. Pise mi na desktopu velikim slovima WARNING! YOU’RE IN DANGER! SECURE YOURSELF NOW! Al ne obazirem se na to, hm. Blokira mi se svake dvije minute, al nema veze. To je ionako samo spam. Kako oni meni mogu spasit moj kompjuter (ili kompjutor) od virusa I tih pizdarija.
Psujem, nije dobro.

Nista, idem sada.
Btw, sta se dogodilo kada sam u srijedu otisla na raniji bus?! Malisa nije bio, vec je bila ona dosadna spodoba od ponedjeljka ujutro. Greska. Greska. No sretoh priatelja koji se vozi od gore tako da mi je bilo ipak okej na kraju jer smo se sprdali I super to… tako… hehe. A jesam luda. Ajde bok.

Mah mah mah :)

nisam lose volje, nisam tuzna, nisam nista. bas nista. ravna crta. the point is, ne znam zasto...
mozda zbog odnosa ljudi oko mene... hm.
da. ima jedan decko u mom razredu, idemo u isti razred vec 12 godina i dobro ga poznajem. no, on je poceo glumit neku facu, a svi mu se iza ledja smijali. pokusala sam mu na razlicite nacine pokazati da to nije pravilno ponasanje, nista. ko da sam zrak. jedan dan smo se gadno posvadjali i otad je on poceo sirit debilane po skoli o meni. naravno, svi su mu se smijali tako da sam tu izvukla deblji kraj. ali jedan dan, spletom okolnosti, gledajuci u moju prijateljicu pored mene, nazvao me kurvom. skocila sam na njega kao kakva razjarena zivotinja i tukla sam ga. htio mi je vratit, ali su ga moje rijeci pretekle. pred cijelom skolom ja sam se derala na njega, a na kraju ga i osamarila. tresla sam se pola sata u veceu. ne znam zasto bas... mislim, ne dira me ako mi govori da sam ovo ili ono, al kurvom me nece zvati. a to mu je i bio obicaj, zvat cure droljama (kako je nazvao moje dvije prijateljice na maturalcu samo zato jer su pijane, mokre i bose trcale po kreti :)) od tog incidenta ne razgovaramo.
a danas, uf, kako sam se glupo osjecala. dodjem na kavu gdje su trebale biti moje prijateljice, a on sjedi sa njima. pozdravila sam ih i vidla njegove face pa sam se pokupila doma. bas bzvz sta nisam mogla sjest sa vlastitim prijateljicama na kavu zbog njega. a znam da nisam, jer samo mogu mislit o tome kako bi ta kava izgledala...

razmisljala sam danas o srodnim dusama. jednom mi je prijateljica rekla da je dusa podijeljena na tri dijela, jedan dio je moja muska srodna dusa, drugi dio je moja zenska srodna dusa, a treci dio sam ja. no nisam bas sigurna. mislm, nitko to ne moze znati. isto tako, ta moja srodna dusa (u slucaju da je samo jedna) moze biti bilo tko na ovome svijetu. netko recimo na novom zelandu. ili tako negdje. a moze biti i da je sjedio jednom pored mene u tramvaju, da sam se sudarila s njim na cesti, da je to onaj tip iz fotokopiraone kod skole... netko jest. u to vjerujem. ali kako rijesiti problem zapazanja te osobe? kako znati?
jedno znam... nije ni bitno. ako duboko vjerujem da postoji, onda postoji. i mozda nije bitno da ju upoznam, mozda je samo bitno da postoji.

"soulmate dry your eye, 'cause soulmates never die..."

znam da nitko nije savrseno kompatibilan jedan s drugim. uvijek postoji kompromis kojim se neke stvari ipak rjesavaju. ne moze sve bit savrseno, jer ipak, ne citamo mi obicni ljudi drugima misli nit zelimo u isto vrijeme istu stvar.
a kako ja onda vidim te srodne duse... ne znam. eto, priznajem da puno toga jos ne znam. al imam otvorene oci, usi, usta i nos i gledam, slusam, pitam i mirisem pa neka, naici cu valjda na odgovor...
nadam se :)

idem si spremit rucak nekakav... :p

pozdrav... pa pa *

bas se sjetih kako nije bilo bitno sta sam ja iskoristena, jos uvijek nije bitno. kako se ja osjecam? mogu se ja sprdat na to sta sam bila samo mostic ili splav za spas iz krize, no kako je on mislio da cu se ja osjecat nakon svega. sta je mislio, hocu rec:"okej! bas kul!"?!
dala sam sve sta sam mogla, sve. tjesi me to da nisam ja za njim trcala, vec upravo suprotno. kad se sjetim... tako da je zapravo on ispao gad.
bila sam tu na svaki poziv, svaki sapat, svako kukanje, svaki osjecaj.
slusala sam price i koje mi je bilo tesko slusat, davala sam savjete, ponasala se potpuno neutralno (iako bas ne mislim tako za mnogo stvari oko njega), i svaki smijeh, svaki pogled, svaka fora... i dodir, osmjeh, rijec... nema... nema vise. gotovo. otislo je i ne zelim vise da se vrati, ikad. jer ovo sta mi je s njegove strane vraceno u petak kada sam ga srela ispod je svake crte normalnoga. ravno za psihijatrijsku bolnicu :(

sta vise gledam ljude koji me okruzuju, shvacam da je sve gluma. ja glumim kad sam u skoli, glumim doma pred roditeljima, glumim vani na cesti... svugdje nesto glumim. svi mi glumimo. a sami sebi smo glavni likovi u nasem filmu. napravila sam reviziju svojim blizih prijateljica i shvatila da samo 3 odaju postenje, ne glumataju i ne preseravaju se. it makes me sick.
eeee... moj bus je postao prebolestan.
ponedjeljak ujutro, kad samo zelim ugurat slusalice u usi i odspavat jos tih 10 minuta, stvori se najdosadnija osoba koja se uopce moze stvorit ponedjeljkom ujutro pored mene.
danas je utorak. izasla sam iz kuce sa ono malo nade da ce moj malisa biti na busu. naravno, nije bio. ocito je to bio splet okolnosti kada sam ga prije dva tjedna u to vrijeme srela na stanici... no, mislim da vise nebi trebala ocekivati, jer izgleda da ne pali kada idem na one buseve za koje mislim da bi on mogao biti unutra. koliko je ovo desperate? strasno.
sutra idem na raniji bus. mozda bude tamo...
da nastavim, srijedom vozi onaj ludjak sa cvikama i vokmenom i cackalicom u ustima. i tako vozi da sam do dolje zalijepljena za prednje staklo, jer kako je guzva, ne maknem se puno od vozaca kada udjem.
cetvrtkom opet taj vozi, ali imam srece ako uopce stanem u bus, toliko je natrpan. ja ne znam, kamo ti svi ljudi idu bas u to vrijeme i to bas cetvrtkom?!
petkom obicno ne odlijepim oci sve do stanice, a i faca mi je zguzvana jer se petkom obicno probudim prekasno pa samo udjem u tu kantu i nemam komentara.
al morate vi vidjeti tu ekipu. ak je ovdje tako bolesno, kako li je onda na onima za totalnu gradsku periferiju?! mogu samo zamisljat... hehe

bas sam se sjetila kako smo se mucili oko toga kako se pise "atleticari" na engleskom. bilo je doista smijesno, moj prijatelj je izjavio da je "athelits". kad se nekako zbunis, tesko je naci pravu rijec. sve ti se cini dobro. al athelitsi naravno da se nisu cinili dobrima :) pa smo zaokruzili na "athletics"... moze bit.
idem sada. ako ovo itko cita, svaka cast.
pa pa, *

"lies make it better, lies are forever, lies to go home to, lies to wake up to..."

danasnji dan prosao mi je u ozvuku blacenja mog profesora iz hrvatskog, sto me osobito potaklo na razmisljanje. pobogu-ne valja kad si kreten, ne valja kad si spaljen k'o kanta. ljudi danas tesko oprastaju, a kamo li prihvacaju... to mozda slicno rijecima slavka mihalica, mog negdje-tamo-daljeg-krvnog srodstva...
no, enivej. danas nisam vidjela (JOS!) onog decka sa busa sta me tjera na povracanje. hm, to zvuci kao da mi se gadi ili nesto, daleko od toga... to je osoba koja je u meni stvorila neki potpuno novi, speshl filing, onaj kad ti se iz potpuno nepoznatog razloga okrene zeludac za 180 stupnjeva i ne primjecujes da ustvari nisi invalid od struka na dolje. on je jedan od onih koji mi poprave dan samom svojom pojavom. heee, istina, ne poznajem ga (JOS!), ali planiram ga pozdravit kad ga iduci put vidim...
jest da cu nakon toga otvorit prvi shaht i skucat se u njega, al to tako jest i to tako mora bit! problem je jedino u tome sto ga ne mogu pogledat u te njegove crne oci. ah. kad bi me barem mogle progutat, uvuc u sebe, napravit me blistajucom u crnini... :)
da spomenem, ja sam urodjeni pehista. prije ljeta sam spushila dobra dva mjeseca na slusanje i tetosenje jednog decka, a bila sam mu samo daska kao mostic za njegov nastavak prijateljstva s osobom u koju je actually zaljubljen.
debeli, mrtvi, iskompleksirani, zavidni, egoisticni debil! dobro, pretjerujem, nije debeo, al ima podbradak!
nije da sam puno patila kada smo se razisli, al' ostalo mi je u glavi dosta toga-oni preslatki trenuci u mom krevetu dok smo se dva sata samo drzali za rukice i grlili, pa do prvog poljupca... jel moglo bit savrseno? ne, to ne moze postojati, jer ovo sto se cinilo takvim, rasprslo se u tisuce sicusnih kapljica. a moje suze su tekle i tekle. izgubila sam prijatelja.
ma sta?! izgubila sam njegovog prijatelja, koji mi se ionako bio prvi svidio! a sad ni o tome ne smijem razmisljati... glupa! glupa! glupa!

zapocinjem sa svojim odgurivanjem fatalne rutinalne depresije koja se vec 4 godine stvara u meni u ovo vrijeme. eh, eh.
no na stranu to, onaj tko mi kvasi misli (nije kisa sto mi kvasi misli, sto se ne predaje) je taj malisa iz busa... idem sada na svoju malu sobnu kucnu kreativnu radionicu, napravit cu si super poster za jedini veci prazni komad zida u mojoj sobi, tak', mal' cu stavit lyrics the mars volta i to...
pa pa*

evo mene.
zahvaljujem na razumjevanju. sta da kazem za pocetak, hm.
ja sam jedan otocic u blizini baze od jucer.
mislm, pisem ovo da bih se nekako izrazila. mene muci dosta togo trenutno u mom prolazi-pubertet zivotu i takva sam da je malo teze otvorit se nekome iz moje neposredne blizine.
nisam sigurna da uopce postoji netko tko bi ove moje debilane citao, ali eto. mozda je lakse kada se napise na papir... ovdje u ovom slucaju na kompjuter. ili kompjutor!? kako li je?
da malo sebe opisem, ja sam jedna djevojka, hehe, koja, eto, voli se smijati... :)
idem u gimnaziju (jednu od zagrebackih) i ne volim nagle promjene vremena...
slobodno vrijeme ubijam tako da malo sviram, malo sanjam, malo mastam i tako...
inace sviram gitaru i obozavam muziku...
ima jedna pjesma koju sam nedavno napisala i kao refren uzela jednu zagonetku...
pa pocujte: (isprika na pogreskama u pravopisu)

*they came and wrapped my pain in a box, taking it away
i thought i'd struggle in aches of my sick world
but the echo came in a second, wasting my time
taking my sense of being to another dimension.
can you hear it coming? the sound of our begining
the sound of what's making me feel...

it's hard to know that something you can't see exists
somewhere behind our lines of desparation
you can't stop the echo growing in the sound
he's out of your reach, he'll stop in a short time.
i'm losing it. i'm losing it.

they tried to explain to me the sense of fading away
in some parts of my being i can still be free
and everything i dealed with just hit the ground
those hurt species were all that i found.

-you can't see it but you can hear it
doesn't speak unless spoken to
echo, echo, echo-

i'm screaming for a change in this dark
everything i missed just shines like a spark
and seconds feel like stopping ground
all that i could hear is the echo moving around.
i'm losing it. i'm losing it.

at the very end they came and wrapped me in the same box
the next thing i know, i was fighting with my pain
it's a relief to get back something that was taken away...*

nadam se da vam se barem malo svidja...
to je to, za sada...

pozdrav... :)